Kroatian translation

Manifest 

Adekvatna zdravstvena njega za mentalno retardirane osobe 

Rotterdam 2003 

Sljedeći kriteriji moraju biti opće priznati i prihvaćeni kao polazište za pružanje adekvatne zdravstvene njege mentalno retardiranim osobama.  

  1. 1.                   Optimalno raspolaganje i dostupnost regularnih kapaciteta za pružanje zdravstvene njege.   Liječnici opće prakse ovdje imaju centralnu ulogu. To znači da mentalno retardirane osobe:
    1. koriste regularnu zdravstvenu njegu;
    2. ukoliko je to potrebno, mogu da računaju na više vremena odvojenog na njih tijekom konsultacija ili kućnih posjeta;
    3. ukoliko je to potrebno, mogu da koriste stručnu pomoć prilikom komuniciranja;
    4. u vezi sa svojim zdravstvenim potrebama mogu da računaju na pro-aktivan tretman; 
    5. nemaju nikakvih dodatnih financijskih, tjelesnih ili zakonskih prepreka prilikom korištenja regularne zdravstvene njege;
    6. kao i sve druge osobe, mogu da učestvuju u zdravstvenim pregledima stanovništva;
    7. u cilju spriječavanja oboljenja, mogu da računaju na pomoć pri ostvarivanju i održavanju zdravog načina življenja;
    8. dobijaju razumljive informacije o zdravlju i njegovom pospješivanju, koje su također dostupne i njihovim članovima familije i njegovateljima;
    9. dobijaju zdravstvenu njegu koja se temelji na dobroj suradnji i usklađenosti između raznih stručnjaka uključenih u pružanje zdravstvene njege.
       
  2. 2.                   Zaposlenici u regularnom zdravstvu (posebice liječnici, psihijatri, zubari, njegovatelji, paramedicinsko osoblje i slični stručnjaci) su dovoljno stručni na području mentalnog hendikepa, a osobito na području specifične zdravstvene problematike s kojom se susreću mentalno retardirane osobe. To znači da:
    1. zaposlenici u zdravstvu imaju vlastitu odgovornost za ostvarivanje kompetencije na području zdravstvenih problema s kojima se susreću mentalno retardirane osobe;
    2. jedna od ovih kompetencija sadrži pretpostavku da svi zdravstveni problemi s kojima se susreću mentalno retardirane osobe ne moraju biti posljedica njihovog hendikepa;
    3. svi obrazovni programi za zaposlenike u zdravstvu posvećuju pažnju mentalnim hendikepima, uključujući i najčešće sretanu etiologiju, nekolicinu redovno susretanih sindroma, etiologiju koja je vezana za zdravstvene probleme, komunikaciju, pravne i etičke aspekte;
    4. obuka u zauzimanju stava i komunikativnim sposobnostima je isto toliko važna kao i kliničke sposobnosti, pa stoga predstavlja dio obrazovnih programa;
    5. smjernice za specifične zdravstvene probleme dostupne su putem interneta, na CD-romu ili na neki drugi način;
    6. zaposlenici u regularnom zdravstvu imaju veoma jednostavan pristup savjetima koje pružaju kolege specijalisti, a da pri tom nemaju dodatnih financijskih, praktičnih ili pravnih prepreka.
       
  3. 3.                   Zaposlenici u regularnom zdravstvu (posebice liječnici, psihijatri, zubari, njegovatelji, paramedicinsko osoblje i slični stručnjaci) koji su specijalizirani u rješavanju specifičnih zdravstvenih problema s kojima se susreću mentalno retardirane osobe su na raspolaganju za pomoć regularnom zdravstvu. Ovi stručnjaci daju savjete i/ili se ophode sa specifičnim zdravstvenim problemima, ili pak (djelomično) preuzimaju na sebe medicinsku njegu mentalno retardiranih osoba. To znači da:
    1. postoje obrazovni programi za zaposlenike u zdravstvu koji žele ostvariti kompetenciju na području zdravstvene problematike s kojom se susreću mentalno retardirane osobe;
    2. ovi specijalizirani stručnjaci uspostavljaju i održavaju veze sa svojim kolegama specijalistima unutar i izvan svoje profesije s ciljem da se uveća znanje i poboljšaju sposobnosti. Ovo se odvija putem ličnih kontakata ili formiranjem (virtuelnih) centara obuke;
    3. stimulira se suradnja s akademskim institucijama na području istraživanja zdravstvenih problema s kojima se susreću mentalno retardirane osobe. osnivaju se medicinske katedre za mentalno retardirane osobe, kako bi se inicirali, stimulirali i koordinirali istraživački projekti.
       
  4. 4.                   Zdravstvenoj njezi mentalno retardiranih osoba često je potreban multidisciplinaran pristup:
    1. specifična istraživanja i/ili tretmani zahtijevaju koordinaciju između različitih disciplina u zdravstvenoj njezi (na primjer, po pitanju devijacija vida i sluha, mentalne zdravstvene njege, skrbi za osobe koje pate od višestrukih kompleksnih hendikepa, skrbi za stare osobe, revalidaciji);
    2. stimulira se razvitak specijalističkih programa doškolovavanja medicinskih sestara i drugih pružalaca njege i skrbi. Ovo doškolovavanje obuhvaća ostvarivanje kompetencija na području podrške i njege mentalno retardiranih osoba koje, na primjer, pate od poremećaja čula, poremećaja autističkog spektruma, epilepsije, psihijatrijskih, ophodnih i forenzičkih problema, tjelesnih i kompleksnih hendikepa, problema sa gutanjem i ishranom, te problema vezanih za starosnu dob.
       
  5. 5.                   Zdravstvenoj njezi mentalno retardiranih osoba potreban je pro-aktivan pristup:
    1. stimulira se sudjelovanje u nacionalnim zdravstvenim pregledima stanovništva.
    2. preventivno istraživanje devijacija vida i sluha, kao i ostali često susretani zdravstveni problemi se sistematski stavljaju na raspolaganje i primjenjuju se. Ova istraživanja se temelje na znanosti.
    3. izrađeni su i primjenjuju se opći i specijalizirani programi za kontrolu zdravlja. Prilikom izrade Sustava zdravstvenih indikacija osobita pažnja se posvećuje  mentalno retardiranim osobama.
    4. Jasno je tko je odgovoran za izradu preventivnih programa istraživanja i njihovu primjenu (liječnici opće prakse, socijalni liječnici ili liječnici specijalisti).
    5. mentalno retardirane osobe i članovi njihovih familija imaju pravo na ispitivanje etioloških uzročnika (pa i višestruko, ukoliko je potrebno)

 

Comments are closed.